preskoči na sadržaj

Gospodarska škola Varaždin

 > NASLOVNICA
IZDVAJAMO

BUDITE KREATIVNI, NEMOJTE KOPIRATI DRUGE, UČITE NA TUĐIM GREŠKAMA, I - NASMIJEŠITE SE!

Autor: Administrator , 25. 5. 2011.

Doris Krvavica, učenica i maturantica 4.A razreda Gospodarske škole napravila je intervju s pjevačicom hrvatske hip-hop grupe Elemental, Mirelom Priselac – Remi. Intervju je napravljen kao vježba iz predmeta Tajničko poslovanje.

 

 


DORIS:  Koju si srednju školu završila, te po čemu ćeš najviše pamtiti srednjoškolske dane?

REMI: Završila sam zagrebačku 2. gimnaziju. Bila je to opća gimnazija koju sam odabrala jer mi se činilo da ću dobiti neko najšire znanje i najbolje se pripremiti za fakultet. Srednjoškolske dane ću pamtiti po totalnom kaosu i po tome što sam tad prvi put otkrila hip-hop koji mi je obilježio život.

DORIS:  Kada bi se mogla u 3 riječi opisati kakva si bila kao tinejdžerka koje bi to 3 riječi bile i zašto?

REMI: Impulzivna - kad sad pogledam, radila sam mnogo blesavih stvari, bez previše razmišljanja, ali ne žalim. Na sreću, nisu mi se obile o glavu.
Tvrdoglava - mnogo toga što i danas radim započela sam u tinejdžerskim danima, iz neke svoje tvrdoglavosti. Bavljenje muzikom jedna je od tih stvari. Nije loše tjerati svoje, ako imaš osjećaj da je to ono što bi trebao raditi. Slijedila sam taj neki unutarnji osjećaj i nije me prevario. Unatoč uvjeravanju drugih da bih trebala dva puta razmisliti...
Optimistična - sjećam se da smo se u srednjoj stalno cerekali. To je baš bilo super, stalno nekakvo hihotanje, cerekanje, sve nam je bilo nevjerojatno smiješno, sve nam je bilo nevjerojatno jednostavno i sve se činilo baš kako treba. Zapravo, kad pogledam ovako s malim razmakom, neke se stvari kod mene nisu promijenile. Loše ćemo zaboraviti, prisjetiti se dobrih i gurati dalje!

 DORIS:  Što znaš sad, što bi voljela da si znala kada si imala 18?

REMI: Voljela bih da sam tada znala da nekim zlim i zavidnim ljudima ne treba pridavati pažnju, da prijatelje treba čuvati jer se vrlo lako izgubi kontakt, da treba znati reći "ne" i uvijek, ali baš uvijek ljudima u lice reći ako ti idu na živce :)

DORIS:  Završila si Filozofski fakultet, engleski i španjolski jezik. Jesi li ikad zažalila što si upravo to studirala, a ne nešto drugo? Ako da što bi voljela studirati a nisi?

REMI: Nisam nikad požalila. Doduše, imam još vremena požaliti, hehe. Imala sam osjećaj da je to ono što moram studirati jer su me jezici oduvijek zanimali. Humanističke znanosti su mi uvijek bile bliže od bilo čega drugog, smatram da su iznimno kreativne i da možeš naći nešto što će te ispunjavati. Oduvijek sam voljela pisati, čitati, razglabati o tome, debatirati, promišljati o onome što piše "između redaka" tako da mi je studij jezika i književnosti došao prirodno. Studiranje je bilo jako zanimljivo, mislim da sam s faksa izašla puno kvalitetnija osoba, ne samo zbog stečenog znanja nego zbog svega ostalog što naučiš usput. Možda moja profesija nije ona s kojom se može zaraditi najviše novca, sigurna sam da pravnici ili liječnici imaju puno veće plaće, ali moj posao je kreativan i slobodan, a upravo mi to treba.

DORIS:  Jesi li ikad radila u školi kao profesorica, ako nisi bi li htjela raditi u jednoj srednjoj školi s hrpom srednjoškolaca? Zašto?

REMI: Nisam nikad radila u školi. Tijekom faksa imali smo metodiku u sklopu koje smo imali školsku praksu, ali mi to nekako nije najbolje leglo. Imala sam praksu u školi stranih jezika gdje sam držala sat odraslim polaznicima naprednog engleskog. Profesorica koja mi je bila mentorica na kraju sata mi je dala peticu, ali me upozorila da učionica nije pozornica i da moram biti malo ozbiljnija. Meni je bilo nezamislivo da stanem pred ploču i razred pun odraslih ljudi i raspredam o tome koja su gramatička pravila npr. Present Simplea. Htjela sam sat izvesti kroz razgovor, primjere i pošalice, a očito to mojoj mentorici nije odgovaralo. Tako da sam si rekla: "Možda neki drugi put" i otisnula se u prevoditeljske vode. Profesorski posao jedan je od najtežih poslova i za profesore, iz perspektive u kojoj sam vidjela s čim se svaki dan suočavaju, imam iznimno poštovanje.

DORIS:  Javnost te uglavnom poznaje kao repericu u grupi Elemental.  Kada si se s hip-hopom i repanjem odlučila aktivno baviti  ta vrsta glazbe  nije bila poznata na ovim prostorima, pogotovo ne generaciji tvojih roditelja. Kako su oni reagirali kada su čuli da želiš biti reperica?

REMI: Počela sam repati sa 16 g. Prvo na engleskom, a tek nekoliko mjeseci poslije na hrvatskom. U taj stil glazbe uveo me jedan stari prijatelj kojeg nisam vidjela od vrtića! Sreli smo se na cesti nakon mnogo, mnogo godina, pitala sam ga kamo ide vam tu večer i rekao mi je da ide na hip-hop party u neboder na Trgu. Pozvao me da odem s njim i nakon toga više ništa nije bilo isto. Jednostavno sam "pukla" na rap muziku, oduševila sam se ekipom koja je na to brijala, zamolila sam frenda da mi presnimi što više muzike... Nakon toga su i moji starci "upoznali" rap jer sam preglasno navijala muziku u svojoj sobi. Nikada im baš nije bilo previše drago što slušam to što slušam, bojali su se da ne upadnem u nevolje jer su shvatili koliko me to sve ponijelo. Pogotovo im je bilo teško kad sam počela crtati grafite i izlaziti iz stana s ruksakom punim sprejeva. No nakon nekog vremena vidjeli su da rap nije samo hir i nekako su sve to prihvatili. Doduše, neću lagati, bilo je teško i puno smo bitaka vodili oko rapa. No tu je značajnu ulogu odigrala moja tvrdoglavost i želja da radim ono što želim.

DORIS:  Koliko se razlikuje tvoje repanje od početka bavljenja tom glazbom s obzirom na način kojim danas interpretiraš svoje stihove?

REMI: U rapu postoji nešto što se zove "flow" - to je način na koji rima "teče" kroz pjesmu, način na koji slažeš rime u stihove i pjesme. Kad sam imala 16., 17., flow mi je bio dobar, ali na njemu je trebalo još mnogo poraditi. Flow se brusi samo repanjem, što više repaš i pišeš, bit ćeš sve bolji i bolji. Od tada do danas, mislim da sam se poprilično izbrusila. Što se tiče tematika, pjesme koje pišem uvijek su ocrtavale moja unutarnja, subjektivna stanja i ono što se oko mene događa. Sa 17. su me brinule neke druge problematike nego što me brinu danas, pa tako i pišem o drugim stvarima. Da i dalje pišem istim temema kao onda kad sam imala 16., značilo bi da nisam uopće sazrijela, a to bi bilo jako tužno.
 

DORIS:  Kako si se osjećala kada si prvi puta stala na pozornicu pred punom publikom?

REMI: Ne sjećam se u potpunosti toga - sjećam se samo fragmenata te večeri... Znam da sam bila skamenjena od straha, ali da tvrdoglavo nisam htjela dopustiti da se to vidi. Bilo je to u Aquariusu, na jednom hip-hop partyju. Bio je takozvani "open mic night" što znači da je u nekom trenutku bilo tko mogao doći na pozornicu, uzeti mikrofon, repati i predstaviti se publici... Nakon što sam nekoliko puta došla u Aquarius s namjerom da odrepam nešto pred publikom i odustala u zadnji čas, bila sam si rekla: "E nećeš više, sad je dosta" i jednostavno otišla na pozornicu. Bilo je kratko, ali slatko. Kad sam shvatila koliko je publika počela rikati od oduševljenja što je cura stala na pozornicu i što cura repa, totalno sam se zbunila i nakon odrepanih 8-10 stihova, nasmiješila i zbunjeno sišla s pozornice. Bilo je to pravo probijanje leda - nakon toga, sve se činilo mnogo jednostavnije. 
 

DORIS:  Jeste li ikad imali izrazito neugodno iskustvo na koncertu?

REMI: Nismo, jer nismo bend koji u ljudima izaziva poriv da budu "izrazito neugodni", hehe. No bilo je blamaža - jednom je Shot pao u publiku s pozornice (ali ne namjerno, zakoračio je i shvatio da više nema pozornice hehe), zaboravljali smo tekstove pa smo se zbunjeno pogledavali kao srne pred farovima, ja sam si nekoliko puta skoro izbila zube s mikrofonom, spotaknula sam se na žicu od mikrofona, bubnjaru su padale palice, gitaristi su pucale žice... Bilo je tu svega i svačega, ali sve je bilo više komično nego neugodno.
 

DORIS:  Za novi album "Vertigo" dobili ste mnogo pohvala. Neki su ga nazvali i albumom godine. Znači li tebi osobno, više mišljenje kritičara ili publike?

REMI: Svakako mi je bitnije mišljenje publike. Glazbeni kritičari su izdvojeni slučajevi, jedna osoba. Publika je glasnija i brojnija od njih. Njima ne možeš "muljati", publika prepoznaje "podvalu" iz daljine, ali isto tako, znaju kad je muzika iskrena... Glazbeni kritičari često su frendovi bendova, često imaju neke svoje interese zašto bend pohvaliti ili pokuditi, često se žele bendu ulizati pa dijele pohvale šakom i kapom... Ne uzimam ih previše ozbiljno. Publika je ta koja kupuje CD ako im se album svidi, glazbeni kritičari ga dobiju besplatno! Publika je ta koja plati ulaznicu za koncert, glazbeni kritičari obično nažicaju upad... Meni je to sve smiješno - kako mišljenje jedne osobe može definirati uspjeh nekog albuma? Publika je ta koja, ako joj se bend i album svide, treba odlučiti kakva će biti njihova sudbina - kroz koncerte, prisutnost na radijskim stanicama i slično.
 

DORIS:  Kada bi jednom rječju morala opisati svoj bend i muziku koju svirate koja bi to riječ bila i zašto?

REMI: SREĆA - zato jer me naša muzika usrećuje, uveseljava, ispunjava i liječi. To je moj svijet u kojem sam ono što jesam, opuštena sam, i makar ponekad ne znam što radim, samo se prepustim i ne razmišljam previše, samo pustim da muzika izađe... Volim dečke iz benda jer su mi prvenstveno iskreni prijatelji, oslonac, kompanjoni, konstruktivni kritičari i volim ih zato što se uz njih osjećam opušteno.
Čak i kad se pokačimo (a i to se događa, prirodno je), ne strahujem jer znam da ćemo sve izgladiti i naći kompromis.
 

DORIS: I za kraj, da te ne gnjavim  previše, možeš li dati jedan dobar savjet svima onima koji se u budućnosti žele baviti glazbom, ili bilo čim drugim što ih u životu čini neizmjerno sretnim... :))

REMI: Svima onima koji se žele baviti glazbom želim reći da budu svoji. Da ne slušaju previše sugestije drugih nego da rade ono što im prirodno dođe - da sviraju ili pišu muziku koja ih ispunjava, koji god žanr ona bila. I da budu iskreni - lažnjake nitko ne voli. Svi moji kolege koji su se "folirali" i pretvarali da su nešto što nisu bili, više ne rade muziku jer ih nitko ne želi slušati. Pa ni oni sami sebe, hehe. Budite kreativni, nemojte kopirati, učite na tuđim pogreškama i, za boga miloga, nasmiješite se. Život je prekratak da biste ga potrošili na crnjake.

Eto, draga, nadam se da je kul ;)

 








Dođi na GOŠK Varaždin!

  Ul. Božene Plazzeriano 4, Varaždin

 
Kontaktirajte nas

Tajništvo

 +385 42 492 272

 gospodarska@ss-gospodarska-vz.skole.hr

 

 

Facebook stranica GOŠK    

 

 
AKTUALNO

 

 
ŠKOLSKE NOVINE

 

 

 
 

 

 

Njemački otvara mnoga vrata

 
 

 

 

 

 
 
DRŽAVNA MATURA

 
KAMO NA FAKS?

 

 

 

Na priloženoj slici potražite školsku knjižnicu
Gospodarske škole!!!

 
Virtualna knjižnica Gospodarske škole Varaždin

 

 

 

 
Anketa
Sudjelujem u projektu Tulum s(l)ova?



 

 
VANJSKI LINKOVI

 
 > NASLOVNICA
CMS za škole logo
Gospodarska škola Varaždin / Božene Plazzeriano 4, HR-42000 Varaždin / www.ss-gospodarska-vz.skole.hr / gospodarska@ss-gospodarska-vz.skole.hr
preskoči na navigaciju